Putopis Martine Divić “Ne postoji sutra u Atru”
U sklopu 10. Obiteljskog festivala u parku
Subota, 24.9.2022. u 17,30 sati, dvorana Centra za kulturu Trešnjevka
Ulaz je besplatan!
Na 10. Obiteljskom festivalu u parku, u dvorani Centra za kulturu Trešnjevka, predstavljamo vam putopis Ne postoji sutra u Atru, Martine Divić. Knjiga Ne postoji sutra u Atru je zbirka petnaest priča iz Afrike, a svaka priča obogaćena je s jednom ili dvije fotografije koje prate tekst. Sve priče prate “overland” putovanje Martine i Tonija, mladog para iz Dalmacije, te se osim svega onog što donosi put, suptilno dotiču i njihovog odnosa. Putovanje obuhvaća područje Sjeverozapadne Afrike; Senegal, Mauritaniju, Zapadnu Saharu i Maroko. Svaka priča je cjelina za sebe i može se čitati neovisno o drugim pričama, a motivi koji prožimaju knjigu su razni: razgovori s lokalnim ljudima, pješačenja Saharom, putovanje vlakom koji prevozi ugljen kroz Mauritaniju, kulturalne razlike (npr. leblouh – praksa nasilnog hranjenja ženske djece u Mauritaniji), gradovi Maroka, planine, ocean i rijeke…
Martina Divić (1993.) odrasla je u Drveniku kod Makarske. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija odlazi na prvo putovanje u Afriku, a priče s putovanja objavljuje nafacebook stranici „Nisan doma“. Nakon studija putuje državama Srednje i Južne Amerike, te nastavlja pisati o putovanjima. Osim putopisa piše i fikciju. Završila je radionicu kratke priče Zorana Ferića i „Šetnja književnim formama“ Nebojše Lujanovića. S pričama iz Afrike ušla je u finale natječaja za najbolji putopis na Hrvatskom festivalu putnika 2019. godine. S pričom „Pajdaši“ ušla je u širi krug natječaja „Sedmica i Kritična masa“, a njezina priča „Zašto skrivaš lice?“ objavljena je među pohvaljenim pričama regionalnog natječaja povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Bila je finalistica nagrade Prozak 2020. i 2021., a na Natječaju za kratku priču gradske knjižnice Samobor 2021. s pričom „Oni se boje, a ja?“ osvojila je drugo mjesto. Priča „Vruće hladno“ objavljena je na portalu Čovjek-časopis, a s pričom „Fatima“ ušla je u uži krug regionalnog natječaja „Spasimo putopis“ 2022. godine. Njezina prva knjiga „Ne postoji sutra u Atru“ koja je nastala od zapisa s putovanja u Afriku jednoglasnom odlukom žirija osvojila je nagradu Dijana Klarić za najbolji putopis 2022. godine, na festivalu putnika u Šibeniku. Trenutačno živi i radi u Zagrebu.
Vazda je naš svijet znao cijeniti kad netko lijepo pjeva. U isto vrijeme podrazumijevalo se umijeće pričanja i pripovijedanja. To, kao, svatko zna! A nije tako, niti je ikad bilo. Danas je, zapravo, manje onih koji dobro pričaju i pripovijedaju, nego što je prvorazrednih soprana i tenora. Priču su pojele slike, televizori, pametni telefoni, brbljanje s vječno uključenih zvučnika… Martina Divić umije lijepo pripovijedati. I to je dragocjeno. Putopis “Ne postoji sutra u Atru” čitatelja uzme od prvih redaka, od onih pomalo očajničkih roditeljskih pokušaja da odgovore kćer od putovanja uAfriku, preko konstatacije da zahod uz unajmljenu sobu nema vrata, pa će on pred kuću kad god ona bude morala na zahod, do trenutka, pri samome kraju, kada konobarica u marokanskom hostelu, misleći da je nitko ne vidi, ljupko gucne malo narančinog soka koji joj nosi uz doručak. Sve je tu tako dobro, precizno ispričano, lijepo i duhovito da čitatelj na kraju može slobodno reći da jedna rečenica Martine Divić vrijedi više od tisuću uobičajenih i stereotipnih slika Afrike, koje neprestano vidimo na našim televizijama te po fejsbucima i instagramima naših telefona. Ovo je jedan od boljih i smislenijih putopisa naše suvremene književnosti. Osim što će čitatelju prirediti užitak u tekstu, osim što se ga povremeno nasmijati i oraspoložiti – jer ovo je izrazito svijetla, vedra knjiga – rijetko kad ćete naići na tekst koji tako superiorno, a posve diskretno, divno jednostavno, razbija predrasude o Africi i o njezinim ljudima.
(Miljenko Jergović)
Martina Divić je putovala i iz tih putovanja se izrodila knjiga priča. Važno je napomenuti da će vas ta knjiga razočarati ako ste na temelju prethodne rečenice već formirali određena očekivanja. Knjiga je s putovanja, ali nije, srećom, knjiga o putovanjima. Ponajprije, to je niz freski koje hvataju detalje čiji je estetski i simbolički potencijal nešto što bi sigurno promaklo običnom turistu. Osim toga, to je knjiga koja prikazuje nijanse ljudskog koje se manifestira bez obzira na kontekst, a afrički pejzaž je tu samo dekor. Dalje, to je knjiga u kojoj su istaknute kulturne razlike; ali ne između kulture centra i margine, nego između kulture ljudskosti i kulture praznine. I na kraju, to je knjiga u kojoj se život glavne junakinje ljušti do onog temeljnog; onog što smo zametnuli ispod naslaga komfora i spektakla. Samo jedna od četiri nabrojane razine dovoljan je razlog da obratite pažnju na Martinu Divić. Sva četiri su već razlog da njene priče preporučite drugome, kao što ja činim sada. Drugi će vam na tome biti zahvalni.
(Nebojša Lujanović)
Pisati o Africi nikad nije lako. Isto kao što nije lako obgrliti čitav divovski kontinent s tisućama kultura koje su, u pravilu, posjetitelju sa Zapada nepoznate. Što pisati o ljudima čiju svakodnevicu ne možemo shvatiti, a htjeli bismo je prenijeti drugima jer u nas je utisnula duboki žig koji tinja i traje. Pred nama je upravo putopis koji ne pokušava odgonetnuti poziciju afričkog čovjeka u svijetu, nema pretenziju naučiti nas i odgonetnuti apsolutnu istinu. Autorica se u svojim kratkim pričama ne libi vlastitih predrasuda, već ih nosi s određenom simpatijom, da bi ih, ovisno o situaciji, razbila ili čak potvrdila. Slike koje se u pričama nižu nisu nastale uslijed dubokog studijskog proučavanja već stoje kao rezultat detaljnog opažanja koje se odvija izvan, ali i unutar same autorice. Predstavljene impresije nenametljivo nam se uvlače pod kožu i od najjednostavnijeg promatranja sunca na horizontu ili tek jednog kratkog razgovora u kavani, raspliće se duh prostora i vremena kojem svjedoče autorica i njezin suputnik. Priče su u zbirci vezane tkivom koraka glavnih protagonista, ali one mogu stajati i zasebno, svaka na nekom drugom mjestu. Mirisi i osjećaji nekad su ugodni, a nekad se oni pretvaraju u svoju suprotnost. Pred nama je suptilna priča koju su ispreplele afričke ulice, ceste, vlakovi i ljudi. Svi oni nikad više, niti u jednom trenutku neće biti isti, baš kao ni putnica koja je osjetila njihove vibracije. Zbog toga je zbirka i zapis vremena, afričkog i europskog, koja teku usporedno, u istom prostoru, i kao da se pokušavaju spojiti.
(Hrvoje Ivančić)
