Andrea Anđelinić
Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?
| Vrijeme | Srijeda, 18.3.2026. u 18:00 sati, ulaz je besplatan |
| Predavačica | Andrea Anđelinić |
Queer kultura već devedesetih prodrla je u svjetski mainstream, mada je trebalo nešto duže da zaista zaživi kao njegov vidljiv, a k tomu i profitabilan dio. Danas je jasno da je ona ne samo prihvaćena već često i asimilirana – ono što je nekad bilo subverzivno, kao što je maksimalistička camp estetika, danas je uspješno kooptirano unutar širega polja neoliberalne kulturalne produkcije, baš kao što je slučaj i s pokretom za queer oslobođenje (Sears 2005, Spade 2015). Rainbow kapitalizam već je počeo doživljavati i svoj rasap, i to baš u onome trenutku kad se možda činilo da je na proplanku procvata u našem medijskom diskursu. Ili?
Formirajući malu interpretativnu zajednicu (Fish 1980), tijekom predavanja će nas okupirati reprezentacija i njezine brojne implikacije: podilazimo li u proizvodnji i konzumaciji normalizacijskim politikama, zaboravljamo li one koji su iz njih isključeni, te uživamo li uopće u hrvatskoj kulturnoj proizvodnji i pod kojim uvjetima.
Dotaknut ćemo se pritom različitih oblika kulturnoga angažmana: tražit ćemo i preispitivati užitak u TV serijama poput “Zabranjene ljubavi” i “Srama”, filmovima poput “Zečjeg nasipa”, manifestacijama poput Dore i Eurovizije, u cajkama i turbofolk majkama koje svojom izvedbom i estetikom zazivaju (ili parodiraju) svjetske pop dive, koketirajući pritom s različitim vrstama publike i recepcije, ponekad uspješno zamagljujući granice između homofobije i homofilije.
Zanimat će nas pritom kad je queer značajka čega koja prodire iznutra, odnoseći se na produkciju i recepciju unutar LGBT+ zajednice, a kada i pod kojim uvjetima queer nastaje tek tijekom procesa recepcije i kao takva služi kao indikator oskudice unutar nekoga kulturnoga polja.
Adresirat ćemo i normalizacijske politike kojima su obilježene sfere popularne kulture i javnoga diskursa, naglašavajući pritom kako su te dvije sfere međusobno neodvojivo povezane želimo li razumjeti stanje hrvatske kulturne produkcije.
Govorit ćemo stoga, osim o popkulturnim predlošcima, i o zagrebačkom Prajdu, o kampanjama hrvatskih LGBT+ udruga i o problemu autanja javnih osoba koje je bilo aktualno proteklih nekoliko godina. Što dijele Mislav Bago, Damir Habijan i Marko Bošnjak? Govore li njihove medijske reprezentacije što o tome kako biti “sretno queer”, kako to kaže Sara Ahmed? Ili hrvatska queer kultura počiva na mehanizmima kolektivnoga potiskivanja kojima se dičimo još od stoljeća sedmog?
- mogućnosti kapitalističke kooptacije subverzivnih kulturnih praksi
- probleme i implikacije vidljivosti i nevidljivosti u mainstream kulturi
- načine reprezentacije queer iskustva temeljena na opreci “happy queer” i “happily queer” koju je postavila Sara Ahmed
- načine na koje dominantna kultura može postati queer tijekom procesa recepcije
- načine na koje normalizacijske politike djeluju na hrvatsku popularnu kulturu i javni diskurs
Bibliografija
Ahmed, Sara. 2004. Cultural Politics of Emotions. London: Routledge.
Fish, Stanley. 1980. Is There a Text in This Class? The Authority of Interpretive Communities. Cambridge and London: Harvard University Press.
Sears, Alan. 2005. “Anti-Capitalism: What’s Left of Lesbian and Gay Liberation?” Science & Society. Vol. 69, No. 1.
Spade, Dean. 2015. Normal Life: Administrative Violence, Critical Trans Politics, and the Limits of Law. Durham and London: Duke University Press.
Andrea Anđelinić doktorandica je Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zanima je feministička i queer teorija, a njezino doktorsko istraživanje bavi se politikama srodstva i zajedništva u suvremenome queer romanu. Suradnica je na projektu „Suvremeni tekstualni hibridi fikcije, autobiografije i teorije“ na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.
