Predstava kvARTure, mreže centara za kulturu: “Punoglafka” bit će u Centru za kulturu Trešnjevka ponovo 18. studenog u 10., 12.30 i u 15 sati. Poslije predstave bit će tribina na kojoj će govoriti psihologinja Maja Vučić i psihijatar u mirovini dr. Zlatko Bastašić.
Projekt “Punoglafka” stvoren je na temelju istoimenih romana Damira Trajčevića koji donose ispovijest sedamnaestogodišnje djevojke i njen, apsolutno neopterećen pogled na društvo i sredinu u kojoj živi. Njen život je koncipiran kao neprestani party koji prestaje tek kad joj tijelo otkaže poslušnost. “Punoglafka” prikazuje prividno dinamičan i atraktivan život mlade djevojke ispunjen modom, izlascima, seksom i opijatima no istovremeno razotkriva šokantnu sliku današnje mladeži lišene ideala, etičkih načela, životnog cilja, moralnih normi i ikakvih društvenih vrijednosti.
U sklopu projekta mreže centara kvARTura nastala je predstava “Punoglafka” Damira Trajčevića u režiji Marija Kovača te istoimena radionica i tribina. Riječ je o projektu i predstavi nastaloj udruženim snagama šest centara za kulturu udruženihu u mrežu centara kvARTura. Predstava treba biti okidačem za raspravu o riskantnom ponašanju mladih.
Ulaz na predstavu i sudjelovanje na tribini je besplatno, no profesori trebaju najaviti svoje učenike na tnt@cekate.hr ili na broj telefona 01 3695 457 kako bismo rezervirali mjesta i ulaznice. Predstava je namijenjena srednjoškolcima i starijima.
Autorski i izvođački tim:
Redatelj:
Mario Kovač
Dramaturg:
Marijana Nola
Trajanje:
80 min.
Glume:
Nika Mišković, Amanda Prenkaj, Petra Kurtela, Jan Kerekeš
Scenograf:
Valentina Crnković
Kostimograf:
Valentina Crnković
Rekviziter:
Jasna Josipovski
Skladatelj:
Nikša Marinović
Inspicijent:
Miriam Brezovec
Majstori svjetla i tona:
Marinko Radočaj i Darko Crnčević
Dizajn plakata i programske knjižice:
Bojan Kanižaj i Marin Mimica
Fotografija:
Marin Mimica i Valentina Crnković
asistentica kostimografa i scenografa:
Jasna Josipovski
Premijera:
18. 10. 2012.
Probajte u bilo koju Internet tražilicu upisati potragu za terminom “život mladih u Hrvatskoj” i dobit ćete beskonačan niz što senzacionalističkih članaka što znanstvenih studija kojima je srodna jedna riječ: besperspektivnost. Tabloidi pišu o nasilju među mladima, povećanom broju maloljetničkih trudnoća ili pojačanoj konzumaciji alkohola i opijata dok se znanstveni tekstovi bave nezaposlenošću, stambenom nesamostalnošću (većina “mladih” u Hrvatskoj živi s roditeljima i debelo iza tridesete godine života) ili ekonomskim emigracijama mladih u neke druge, bogatije zemlje.
Bilo bi utopistički od nas očekivati da jedna mala kazališna predstava može promijeniti tu sliku no roman Damira Trajčevića “Punoglafka” daje crnohumorni uvid u način razmišljanja te “otpisane” generacije. Kroz vizuru glavne antijunakinje Punoglafke (“djevojke koju ne bi htjeli imati za kćer, ali bi za ljubavnicu”, riječima samog autora) i njene eklektične škvadre koja čini presjek hrvatskog društva (zlatna mladež, dileri, štreberi, luzeri, nezaposleni hohštapleri…) predstava nas podsjeća kako je i u najcrnjim situacijama humor najbolji lijek. OK, sigurno se neće sutra pojaviti princ u bijelom Ferrariju te preko noći od Hrvatske napraviti malu Švicarsku, osigurati svima radno mjesto i sigurnu plaću baš kao što se nećemo tako lako riješiti tereta dalje i svježije prošlosti koje će kao teret oko vrata nositi i generacije naših praunuka (partizani, ustaše, domobrani, PTSP, privatizacija i tako-u-nedogled) no ono što nam preostaje je krajnje jednostavno: uvijek se možemo smijati na vlastiti račun.
Punoglafka je upravo to, pogled u iskrivljenu sliku današnjice koju nam pruža zrcalo nalik onima u zabavnom parku. Sve je u tom zrcalo pomalo iščašeno, karikirano, uveličano i groteskno, a opet tako svakidašnji naše. Ne opterećujući se političkom korektnošću (koja je često krvnik humora!) predstava “Punoglafka” će vas i razljutiti i isprovocirati i natjerati na razmišljanje no, prije svega, želja nam je natjerati vas da se smijete na VLASTITI račun “Svi smo mi Punoglafke!”.
Mario Kovač
RIJEČ PISCA
Pišući knjige o Punoglafki, osnovna mi je namjera bila nasmijati ljude. Nadao sam se da zbog humora te neozbiljnosti autora tj mene, nitko neće zagrepsti ispod površine. Na moju žalost, genije Mario Kovač je u predstavi Punoglafka napravio dubinsku analizu i sad, kad prisustvujem probama, smijeh mi zastaje u grlu i Punoglafka me tjera na suze. Nisam ljubomoran, Mario je Punoglafku postavio na jako visoku razinu što nije bila moja namjera dok sam ju stvarao… A glumci su naprosto fantastični. Zbog njih mi nije žao suza koje sam prolio.
