GLAZBENO-SCENSKA IGRA / PERFORMANS
KAFKA I SIN
| Vrijeme | 12. veljače 2026. u 20 sati |
| Mjesto | Centar za kulturu Trešnjevka |
| Izvedba | Stanislav Habjan i prijatelji glazbenici (Kafka i sin) |
| Ulaznice | 10 € • kupnja na blagajni Centra za kulturu Trešnjevka, sat vremena prije izvedbe |
Predstava koja problematizira očinstvo i nasljedovanje, utjecaje među kulturama i među umjetnicima, ali stvara i osobiti stilski registar crtanja, filmskog jezika, muziciranja i dramske igre uživo, dotičući na različite originalne načine Kafkino „stanje siročeta“ i transformirajući ga u trajno posvajanje od strane okupljenih umjetnika.
Habjanov Kafka i sin izmiče tradicionalnoj kazališnoj klasifikaciji; predstava je i performans i koncert i recital i subjektivna ispovijed u kojoj autor, uz pratnju prijatelja glazbenika, govori o svojem odnosu s Kafkom, književnim genijem s početka 20. stoljeća. Habjan „usvaja“ Kafku za svog literarnog oca i sekularnog sveca zaštitnika, proroka osobnih odnosa te dubokog saveznika u iskustvu prokazivanja okrutnosti, ali i čarobnosti svijeta“. Veliki pisac tako dobiva sina kojeg nikad nije imao, a njihov se odnos razvija i živi kroz performans „koji se ljulja kao barka na valovima Habjanovih misaonih eseja, djelujući otprilike kao Leonard Cohen u pejzažu derutne napuštene kuće ovog svijeta“
(B. Munjin, Novosti).
Ovo je tek peta izvedba Kafke i sina, predstave pozvane i na 30. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, 2025. Na „nezapamćeno emotivnom“ okruglom stolu festivala zabilježen je niz vrlo osobnih iskaza zahvalnosti za „neočekivano čudo koje djeluje oslobađajuće“.
Iz kritike
Ono što je specifična vrijednost Habjanova pristupa tiče se otvorenosti rampe između različitih umjetnika i umjetnosti. Cjelokupna glazbena i literarna tradicija tretirane su kao zajedničko dobro za nove adaptacije, oko čega ni inače nema sumnje, ali malo tko se usudi zagrabiti u stvaralačka vrela svojih najbližih umjetnika da ih sasvim otvoreno nadopuni, nadopiše, propusti kroz vlastite literarne, vizualne i glazbene filtere. Pitanje autorstva koje ova predstava postavlja i filozofski je duboko.
Osobita melankolija Habjanovih fantastičnih metamorfoza u druge umjetnike svjedoči i tome koliko je teško biti umjetnik jer to ujedno znači i da moraš biti neprestano kreativan. Kad mi posustajemo, netko drugi će nas posvojiti – ili ćemo mi posvojiti njih. Time performans i završava: zamislimo da je ta gesta „prigrljivanja“ među umjetnicima – i građanima – jedan oblik vječnosti koja jest u našim rukama.
Prostor stvaranja institucija izvan institucija također je i Habjanov životni poziv, zbog čega Kafka i sin oblikuje jednu vrlo moćnu kulturu unutar kulture: prostor primarnog poštovanja prema umjetničkom činu kao „korijenu“ sve naše zajedničke društvenosti.
(Nataša Govedić, Kafkina djeca iz budućnosti, Novi list)
