Nedjeljna matineja: 10. 3. / 11:30 / Iz bakine kutije: „Šuma Striborova“, prema priči Ivane Brlić Mažuranić / Scena Gorica, Max teatar, Teatar Thalassa / Teatar na Trešnjevci
Iz bakine kutije: Šuma Striborova
“Draža mi je moja patnja, nego sve blago ovoga svijeta”, kaže majka u “Šumi Striborovoj”. Kako? Zašto? Priče Ivane Brlić Mažuranić, “hrvatskog Andersena”, ne prestaju izazivati glumce i redatelje da im daju nova tumačenje. Dubravka Crnojević – Carić dala je jedno svoje osjećajno i nostalgično viđenje. Posebno mjesto ima autentični bogato izvezena etno-nošnja, stara više od stotinu godina. Od nje priča i počinje. Prepustimo se očima i razumom, vratimo se u davna vremena, osjetimo duboku poruku o majci koja je voljela sina unatoč svim nedaćama.
Predstava je nastala u produkciji Scene Gorica, Max teatra i Teatra Thalassa iz Zagreba.
režija i dramatizacija: Dubravka Crnojević-Carić
pomoćnica režije: Marina Kostelac
kreacija lutaka i asistentura: Matina Tenžera
oblikovatelj rasvjete: Milan Kovačević
izbor glazbe: Vanesa Petrac i Dubravka Crnojević-Carić
kostimi: Agata Galeković, rođ. Novak
igraju: Marina Kostelac, Dubravka, Crnojević-Carić, Vanesa Petrac
tehnika: Milan Naglić, Damir Sirotić, Goran Stanilović, Tomislav Kotrla
fotografije i snimanje: Željko Ljubek
Inače – predstava je kombinacija igranog teatra, pripovjedačkog teatra, lutkarskog teatra; lutke su izrađene od kukuruza, konopa, čarapa, šalova, rukavica, kestena.
U predstavi koristimo originalne nošnje kao i autohtone folklorne napjeve, što ih izvodi usamljeni ženski glas.
Bavimo se osobnim sjećanjima na dane djetinjstva ali i kolektivnom sjećanju na priče i bajke koje su usađene u naše duše: mlada glumica (djevojčica, mlada žena) – treba ući u novu životnu fazu, nije sigurna u svoju odluku; odlazi na tavan i otvara kutiju uspomena na baku – kako je otvori tako iz nje izađu uspomene na baku i priču koju je baka redovito pripovijedala (Šuma Striborova) dok su zajedno vješale rublje. Baka i unuka vješaju suknje i pričaju priču – počinju igrati razne uloge, koristeći kvačice, rukavice, šalove…Na koncu se razdvajaju, djevojčica ili mlada djevojka se vraća u realnost, zatvarajući kutiju. Obogaćena, ulazi u novu fazu svog života.
U predstavi sudjeluju samo tri izvođačice (dvije glumice, jedna pjevačica). Nadamo se da je predstava zanimljiva i privlačna kako djeci, tako i odrasloj publici.
Mojoj majci, mojoj baki u zahvalan spomen…
Riječ redateljice: Srce iz davnina – čudo majčine ljubavi
Ovo je predstava o kutiji ostavljenoj na tavanu u kojoj je jedna žena, naša majka ili baka, pohranila svoje haljine i plahte, svoju ljubav prema djetetu, svoje radosno i bolno životno iskustvo i oblikovala ga u priču koja živi godinama.
Priča je dobro poznata: zapisala ju je Ivana Brlić Mažuranić, značajna i velika spisateljica, što je boraveći unutar zidova svoga doma izgradila novi kozmos, pun čarolija i emocija. Ivana je bila snažna ali tužna žena, ona koja zna koliko je prostranstvo – majčino srce.
Kad pomislimo na Šumu Striborovu Ivane Brlić Mažuranić, u pamet nam zasigurno dolaze brojni likovi koji svakodnevno žive u svijetu čarolije: Stribor, Domaći, Malik Tintilinić, snaha-guja, ubogo djevojče, majka i sin… Tu je i začarana šuma, začarana djevojka-guja, čarobno ognjište i luči. Koliko god su slike šume Striborove, Striborovih vrtova i dubova, Tintilinića i Domaćih, privlačne i očaravajuće, ja od malena mislim na rečenicu koju je Ivana Brlić Mažuranić stavila u usta stare majke: „Milije je meni ostati u svojoj nesreći a da znam da imam sina, nego da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta a da moram zaboraviti sina.“
I danas sve nas zanose čarolije: one nas oblikuju i mijenjaju, zamrzavaju. Volimo se zabavljati, gledati televiziju i sudjelovati u spektaklima, živjeti ugodno i raskošno – kupovati, uživati; zaboravljajući na druge oko nas, osobito na one koji prolaze kroz životne teškoće. Za njih kažu kako se „nisu snašli“. Drugi pak kažu da djecu više ne zanima tuga ili briga drugog, kako nije dobro zaplakati od ganuća, te da je onaj prostor što ga zovu ‘dušom’ zaboravljen, patetičan i precijenjen.
No, Ivana Brlić Mažuranić Svijetu čarolije supostavlja Svijet čuda. Čudo rastvara čaroliju, snažnije je od svakog spektakla. A od svih je čuda najsnažnije čudo ljubavi, Majčine ljubavi.
***
Progovarajući univerzalnim, emotivnim jezikom, o intimnim pitanjima koja su zajednička svima, predstava je namijenjena djeci ali i gledateljima raznih profila, razne životne dobe i raznolikih interesa.
***
Naša predstava svjedoči o tom prostoru čuda, o snazi koja je u stanju transformirati svijet. Čitava je poetika ove predstave jednostavna ali temeljena na osobnim i kolektivnim sjećanjima. U našoj interpretaciji ove sugestivne bajke, kombiniraju se elementi lutkarskog teatra, teatra objekta i dramskog teatra. Lutke su izrađene od klipova kukuruza, konopa i platna.
Šuma Striborova u našoj interpretaciji njeguje i održava živom sjećanja.
Obogaćena je autohtonim folklornim napjevima, kao i originalnom etno-nošnjom te jastučnicama i prekrivačima izrađenim rukama bake jedne od protagonistkinja – bake Jagice. Zahvaljujući rukama bake Jagice, koja je preminula 2011. godine, vi gledate a mi nosimo vrijedne ženske suknje i haljine. nastale u predivnoj Moslavini. U predstavi sudjeluju same žene – te je i na taj način posvećena našim majkama i bakama.
Glazba koja prati zbivanja na sceni usamljeni je ženski glas. Ženski glas koji osobna i kolektivna sjećanja pohranjuje u vječnost.
***
Ovo je predstava o sjećanju na prošlo što živi kad god posegnemo za njim, kad god otvorimo kutiju.
