Djecu moramo upućivati, često i tjerati na učenje. To se samo po sebi razumije. Ali na jednostavno dječje pitanje „zašto treba učiti?“ odgovor i nije tako lak. Možemo li mirne duše spominjati uspješnu karijeru, veću plaću, ugled u društvu…? Teško. Najbolji učenici neće voziti najskuplje automobile. A ako i hoće to neće biti zato jer su bili najbolji učenici. Dakle, vratimo se postavljenom pitanju. „Kazalište Prijatelj“ pokušava prijateljski, duhovito na njega odgovoriti.
Predstava govori o narodu Tupsona koji se jako voli igrati balonima. Učenje im zna biti malo dosadno, ali su shvatili da je ono potrebno. Ako ne učiš, onda ništa ne znaš. A znanje donosi MOĆ, u najopćenitijem i najširem smislu. I pomoću nje se lakše boriš protiv nevolja i velikih Glupsona kojih na žalost u životu nikad ne nedostaje. I zato cijeli svoj vijek Tupsoni (a to smo metaforički svi mi) bježimo od toga da budemo Glupsoni (da ništa ne znamo) i želimo biti Pametnjakovići (pa da sve znamo). E sad…Glupsoni nikad ne uče, a Pametnjakovići se nikad ne igraju! Tupsoni jedini znaju da ni jedno ni drugo nije dobro! Uostalom, igra je najljepše i najlakše učenje!
Predstava je prvenstveno namijenjena malim Tupsonima od 5 do13 godina, ali ona želi biti zanimljiva i puno široj populaciji.
„Kazalište Prijatelj“ želi raditi obiteljske predstave. To su one na kojima umorne mame i tate ne spavaju. Ako su „obiteljski filmovi“ nešto uobičajno, zašto ne bi postojale i „obiteljske predstave“?
tekst: Hrvoje Zalar
glume: Anja Đurinović Hrvoje Zalar
režija: Hrvoje Zalar
scenski pokret: Maja Đurinović
