Cinco i Marinko ili vrag odnija lipu smrt
19. 5. / 20.00 / Cinco i Marinko Mate Matišića / Družina Glumci u Zagvozdu / 19. 5. / 20.00
Cijena ulaznica: 50 kuna- 30 kuna za umirovljenike, studente i nezaposlene te polaznike Dramskog studija TNT-a. Studenti umjetničkih akademija: ulaz besplatan.
Gastarbajteri Cinco i Marinko, očajnički željni obitelji, ljubavi i rodnog kraja, pokušavaju se dokopati domovine, ako već ne može drugačije, onda u mrtvačkom kovčegu. Cilj je dobivanje njemačke penzije koju bi kasnije, naravno živi, trošili. Dakako, na putu i u domovini nastaju svakakve peripetije. Ova je predstava svojevrsni smijeh apsurda, u svoj osnovni postav uključuje mrtve kao jednu od hrvatskih poslovnih mogućnosti: danas, kada svi pričaju o tzv. otvaranju prema svijetu, o našem uključivanju u Europu, stanovito je da ćemo mi u Europu najlakše ući u mrtvačkim kolima. Tekst je na Danima satire osvojio nagradu za najbolji dramski tekst. Posrijedi je gostovanje Glumačke družine Glumci iz Zagvozda na Trešnjevci. Predstava je od premijere 2009. godine odigrana nebrojeno puta pred punim gledalištima na otvorenom i zatvorenom.
Cijena ulaznica je 50 kuna, 30 kuna za umirovljenike i studente i kupce pet i više ulaznica. Rezervacije tnt@cekate.hr ili 01/3695 457.
Autor drame: Mate Matišić
Glume: Danko Ljuština i Vedran Mlikota
Režija: Danko Ljuština i Vedran Mlikota
“Kada sam započinjao pisati o Cinci i Marinku, koji kao živi mrtvaci u mrtvačkom sanduku putuju u obećanu državu Hrvatsku, nisam ni slutio koliko će nam takvih putovanja u mrtvačkim sanducima pružiti stvarnost. Mrtvački sanduk postade najčešće prijevozno sredstvo kojim se dolazi doi ostvarenja snova o vlastitoj državi. Lijepo legneš u lijes i eto te odmah u Lijepoj Našoj. Štoviše, putovanje u dobro skrojenome sanduku danas je privilegij i luksuz. Mnogi su te udobnosti bili lišeni, otputovavši u državu Hrvatsku prije njezinoga formalnog priznavanja, bez konfora lijesa. Umiranje se pretvorilo u povijesni stvaralački čin, a hrvatsko iskustvo smrti u temu čije će se varijacije još dugo pojavljivati pred nama u raznim oblicima, umjetničkim i dnevnopolitičkim.” (Mate Matišić)
Dosta smo cmizdrili
“Dosta smo cmizdrili, promišlja Matišić, idemo se radije smijati, kako god to bilo apsurdno. Umjesto naricanja i zagledanosti u prošlost, okrenimo se radije budućnosti – koja je teatar. Ima nekrofilskih nacionalnih pokreta koji grobovima plaćaju granice svojih novih ozemlja. Za Matišića, mrtvi pripadaju domovini, dok se duhovni prostor, bio on izvan domovinski ili domovinski, osvaja teatrom. Ne spominjemo zaludu mrtve. Matišićeva tragigroteska ne bi bila to što jest da ne uključuje u svoj osnovni postav i mrtve kao jednu od hrvatskih poslovnih mogućnosti: “Danas, kada svi pričaju o tzv. otvaranju prema svijetu”, kaže Matišić o našem uključivanju u Europu, “stanovito je da ćemo mi u Europu najlakše ući u mrtvačkim kolima. Bio bi to uistinu dobar bussines; malo privatno poduzeće za priejvoz mrtvih emigranata natrag u domovinu. U zemlju. Sve su to plodovi mlade demokracije koja vam, eto, daruje grob.”
Igra koju Matišić zapodijeva oko groba – ne zaboravimo da su žrtvenik, grob i štalica ishodišna mjesta europskog teatra – dostojna je njegovih velikih prethodnika, Shakespearea, Becketta, Ghelderodea. Njegovi junaci Cinco i Marinko, koji smrt uzimaju kao mogućnost da prevare graničnu kontrolu, postaju dva klauna koji se poigravaju s posljednjim stvarima. Svojim sočnim realizmom oni se rugaju smrti koja ionako vreba iz prikrajka te se isprva zadovoljava tim da daje teatralni odjek njihovu šegečenju. Ali smrt nije promatrač, ona je treći suigrač lakrdije. Smrt igra protiv svojih lakrdijaša te vreba priliku da ih izgura s mjesta koje su zauzimali u životu…” (Zvonimir Mrkonjić)
