SVJETSKI DAN KAZALIŠTA: Vrlo skliska nizbrdica / 27. 3. / 19:30

“Vrlo skliska nizbrdica”
Što se događa kada gubite tlo pod nogama. To može biti zbog oštre nizbrdice, poledice ili sličnih nepogoda. Osjećaj mogućeg pada događa se i u slučaju zapadanja u dužničko ropstvo. Zbog nemogućnosti vraćanja nagomilanih dugova i egzistencijalne ugroženosti, neki članovi obitelji u predstavi  Diletantskoga kazališta Pentravci “Vrlo skliska nizbrdica”, dogovaraju nezakonita rješenja. No, zaobilaženje zakona na kraju se skupo plaća. Ovom predstavom obilježavamo Dan kazališta. Zato ćemo dio prihoda od predstave darovati Krijesnici – udruzi roditelja djece oboljelih od malignih bolesti.

Cijena ulaznica je 30 kuna. 

Tekst: Vjekoslav Domini

Režija Pero Popović

Glume: Marija Poturić, Snježana Drkulec, Anđelko Gluić, Nikolina Pavlečić, Mladen Šoštarić Đimi, Pero Popović, Želimir Sappe Campi.

Šaptačica je Jasenka Lončar, majstor tona i rasvjete je Dragan Jevtić, scenograf David Hyatt, oblikovanje plakata potpisuje Ines Krmpot. Voditelj je Branko Mikac.

O PENTRAVCIMA
Kazališna grupa, sastavljena od planinara Planinarskog društva Grafičar, kasnije nazvana Diletantsko kazalište Pentravci (DKP), počela je djelovati 1987. tako što je za planinare u planinarskim domovima, tokom višednevnih izleta, izvodila kratke jednočinke, komedije, svog kućnog pisca Vjekoslava Dominija. Od 1995. grupa radi pri Centru za kulturu Trešnjevka.
Prva cjelovečernja kazališna predstava Vjekoslava Dominija, komedija Miš u brašnu praizvedena je 1990. Slijede ostale komedije Vjekoslava Dominija u izvedbi DKP-a: Oprostite, malo nam je neugodno (1992.), Četiri braka Magdalene Žulj (1993.), Tihi kućni obrt (1994.), Čovjek ispod stola (1995.), Vrata, prozori i prirodni nagoni (1996.), Posljednji aduti (1997.), Gorak okus medenih kolačića (1998.), Otkrivanje tople vode (2001.), Kuća za rušenje (2002.), Istini za volju (2003.), Iščašena ideja (2005.), Put u Delfe (2006.), Tko živ, tko mrtav (2008.) i Rado bi se udala (2010.).

SVJETSKI  DAN  KAZALIŠTA

27. ožujka 2014.

Hrvatska poruka

Zvonimir Zoričić, prvak Drame HNK u Zagrebu 

Velika mi je čast što mi je dana prilika, povodom SVJETSKOG DANA KAZALIŠTA, obratiti se ovim pismom svekolikoj hrvatskoj kazališnoj javnosti.

Danas, nakon 40 i nešto godina glumačkog trajanja, podvlačeći crtu pri punoj svijesti izjavljujem: Ja sam glumac. Biti glumac znači biti članom velike obitelji koja se zove KAZALIŠTE. Glumac je srž kazališta.

Prije 40 godina, kada sam na pozornici HNK u Zagrebu, igrao ulogu Hamleta, u svojoj mladenačkoj naivnosti bez rezerve sam povjerovao Hamletovim uputama glumcima: “ Svrha glume je bila i jest, da bude ogledalo prirode, da pokaže vrlini njeno pravo obilježje, a ruglu njegov pravi lik i obris”. Ta moja vjera u smisao kazališta, osmislila je moje glumačko postojanje. I zato: hvala kazalištu!

A svima vama, dragi mladi kazalištarci, poručujem: budite naivni i pišite, igrajte, režirajte svoje “Mišolovke” i vjerujte da će u vašem ogledalu, publika, bez koje to ogledalo ne postoji, prepoznati koji su to ljudi, kako bi rekao Držićev Negromant , “nahvao” a koji “nazbilj”.

Jer “ljudi nazbilj, ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni, njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli. I dan današnji ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi su nahvao feca od ljudskoga naroda. “

I na kraju želim spomenuti neke kazališne umjetnike kojih više nema, a koji su svojim umjetničkim djelovanjem ostavili duboki trag, ne samo na mene kao glumca, nego i na svekoliko hrvatsko kazalište. Hvala profesorima: Tomislavu Durbešiću, Zlatku Crnkoviću i Izetu Hajdarhodžiću; redateljima Petru Šarčeviću, Kosti Spajiću i Marinu Cariću. Hvala kolegama glumcima Vanji Drachu, Zdravki Krstulović, Eni Begović, Božidaru Oreškoviću i svim drugim umjetnicima koji su nas zadužili posvećenošću kazalištu.

A Vama živima Čestitam Svjetski dan Kazališta!

Zvonimir Zoričić, glumac HNK u Zagrebu, nacionalni prvak

Svjetski dan kazališta, 27. ožujka 2014.

Svjetski dan kazališta 2014
Poruka Bretta Baileyja

Gdje god postoji ljudsko društvo, manifestira se nezatomivi Duh Izvedbe.
Ispod stabala u malim selima, i na tehnološki naprednim pozornicama u globalnim metropoloma; u školskim dvoranama, na poljima i u hramovima; u sirotinjskim četvrtima i na gradskim trgovima, u mjesnim zajednicama i urbanim podrumima, ljude privlači zajedništvo efemernih kazališnih svjetova koje stvaramo kako bismo izrazili svoju ljudsku složenost, svoju raznolikost, svoju ranjivost, kroz svoju krv i meso, dah, i glas.
Okupljamo se kako bismo jecali i prisjećali se, kako bismo se smijali i razmišljali, učili i potvrđivali, i zamišljali. Kako bismo se divili tehničkoj spretnosti, i kako bismo utjelovili bogove. Kako bismo zajednički osvijestili svoju sposobnost da stvaramo ljepotu, samilost, ali i činimo čudovišne stvari. Dolazimo kako bismo upili energiju i snagu. Kako bismo slavili bogatstvo raznolikih kultura i raskinuli granice koje nas dijele.
Gdje god postoji ljudsko društvo, manifestira se nezatomivi Duh Izvedbe. Rađa ga zajednica, a on nosi maske i kostime naših raznolikih tradicija. Koristi naše jezike, ritmove i geste, i otvara nove prostore pred nama.
A mi, umjetnici koji radimo s tim drevnim duhom, osjećamo potrebu kanalizirati ga kroz naša srca, naše ideje i naša tijela, kako bismo razotkrili svu prozaičnost ali i svu blistavu tajanstvenost naših stvarnosti.
Ali, u ovo doba u kojem milijuni jedva preživljavaju, pate pod opresivnim režimima i grabežljivim kapitalizmom, bježe od sukoba i nevolja, u kojem u našu privatnost zadiru tajne službe a naše riječi cenzuriraju samovoljne vlade, u kojima se šume uništavaju, životinjske vrste istrebljuju, a oceani zagađuju: što zapravo imamo potrebu razotkriti?
U ovom svijetu nejednakih odnosa moći, u kojem nas različiti hegemonijski poretci pokušavaju uvjeriti da je jedna nacija, jedna rasa, jedan rod, jedna spolna orijentacija, jedna religija, jedna ideologija, jedan kulturalni okvir superioran ostalima, može li se zaista braniti tvrdnju da bi umjetnost trebala biti nesputana društvenim programima?
Hoćemo li se mi, umjetnici arena i pozornica, povoditi za sterilnim potrebama tržišta ili ćemo zgrabiti moć koju imamo, moć da stvorimo čist prostor u srcima i umovima društva, da okupimo ljude oko nas, da ih nadahnemo, očaramo i informiramo, i time stvorimo svijet nade i iskrene suradnje?