Jedna od najljepših i najizvođenijih ljubavnih priča svjetske književnosti stiže na pozornicu Teatra na Trešnjevci.
U nedjelju, 17. siječnja 2027. u 20 sati bit će izvedena zagrebačka premijera nove kazališne produkcije Romeo i Julija, nastale u koprodukciji Doma kulture Kristalna kocka vedrine – Gradskog kazališta Sisak i Centra za kulturu Trešnjevka – Teatra na Trešnjevci.
Shakespeareovo remek-djelo, koje već više od četiri stoljeća osvaja publiku diljem svijeta, u režiji Lee Anastazije Fleger dobiva novo scensko čitanje.
Bezvremenska priča o dvoje mladih ljudi čija ljubav prkosi obiteljskim podjelama, predrasudama i nasilju otvara pitanja koja su i danas jednako snažna – o slobodi izbora, odgovornosti, odrastanju i snazi ljubavi u svijetu ispunjenom sukobima.
Posebno nas veseli suradnja s Gradskim kazalištem Sisak, koje se posljednjih godina profiliralo kao jedno od najdinamičnijih hrvatskih gradskih kazališta, prepoznatljivo po suvremenim produkcijama i umjetnički ambicioznom repertoaru.
Zajedničkim snagama publici donosimo novu interpretaciju klasika koji ne prestaje nadahnjivati nove generacije gledatelja.
Riječ redateljice
Lea Anastazija Fleger
Postaviti Shakespeareovog Romea i Juliju znači ući u dijalog s jednim od najizvođenijih, ali i najslojevitijih tekstova u povijesti svjetske književnosti. Svi znamo priču. Ona je odavno prestala biti samo kazališni komad i postala je dio globalne pop-kulture, meme sa srcima, brendirana turistička atrakcija i univerzalni sinonim za romantičnu tragediju. No, upravo u tom općem znanju leži najveća zamka. Kada s tog teksta skinemo naslage povijesne patine, stilske kostime i poetični zanos koji nas distancira od stvarnosti, što nam zapravo ostaje u rukama? Ostaje brutalna, ogoljena, zastrašujuće hladna i opasno aktualna priča o tome kako jedno društvo, zarobljeno u vlastitim „balonima” i starim algoritmima mržnje, sustavno i hladnokrvno uništava svoju rođenu mladost.
Naša Verona nije romantični grad iz talijanske prošlosti s turističkih razglednica. Ona je ovdje i sada. Ona je hladni arhitektonski beton, odjek klupskih basova i prostor radikalno podijeljen na „naše” i „njihove”. To je svijet toksičnih narativa koje nasljeđujemo bez ikakvog preispitivanja, u kojem se pravo na mržnju dobiva rođenjem, a pravo na izbor oduzima u ime tradicije.
U ovom čitanju Shakespearea, sukob obitelji Montecchi i Capuleti nije samo tvrdoglava obiteljska svađa iz povijesnih knjiga. Živimo u vremenu radikalne polarizacije gdje se neprijateljstvo uči od malih nogu, a empatija doživljava kao slabost. Starije generacije u našoj predstavi funkcioniraju kao hladni arhitekti sustava koji ne dopušta kompromis. Oni su ti koji drže ključeve moći, financija i društvenog statusa, ali su istovremeno potpuno slijepi i gluhi za potrebe, strahove i snove onih koji tek dolaze.
Naši Romeo i Julija se ne zaljubljuju samo protivno volji svojih roditelja; oni svojim činom podižu revoluciju protiv samog koda tog sustava. Njihov bunt je očajnički, instinktivni krik za slobodom i autentičnošću u svijetu koji pati od kroničnog nedostatka ljudskosti i u kojem je neusporedivo lakše nekoga „otkazati”, blokirati i mrziti nego ga zapravo saslušati.
Današnji tinejdžeri suočavaju se s pritiskom kakav nijedna generacija prije njih nije mogla ni zamisliti. Sve je javno, sve se snima, sve se ocjenjuje lajkovima i komentarima, a vršnjačko nasilje, anksioznost i pritisak okoline se protežu od škole do virtualnog prostora, 24 sata dnevno.
Rad s glumačkim ansamblom bio je intenzivna potraga za sirovom, nefiltriranom emocijom koja može probiti tu suvremenu digitalnu otupljenost i apatiju. Željeli smo pokazati koliko je zapravo tanka linija između bezbrižnog skrolanja po ekranu i krvave tragedije na ulici, između jedne nepromišljene, anonimne poruke i nepopravljivog čina.
Kada Tibaldo i Mercuzio u našoj predstavi izvuku oružje, to nije elegantna, estetski privlačna koreografija baroknog mačevanja. To je sirovi ulični nagon, eksplozija nakupljene frustracije i nasilja koja se hrani prisutnošću mase koja navija s distance. Oni su gladijatori modernog doba, a publika oko njih ne pokušava spriječiti tragediju, već vadi svoje pametne telefone kako bi snimila incident za prijenos uživo.
Ono što Romea i Juliju čini istinskom tragedijom nije nedostatak ljubavi, već nedostatak vremena i prostora za disanje. U svijetu koji se kreće prebrzo, gdje informacije putuju u sekundi, paradoksalno je kako ključna poruka — ona koja je mogla spasiti dva života — nikada ne stiže na odredište.
Romeo i Julija su na kraju bili prisiljeni platiti najveću moguću, nepovratnu cijenu kako bi njihovo društvo napokon pritisnulo gumb za „reset”. Njihova smrt je brutalan, trijeznilački šamar Veroni koja se budi iz svoje letargije tek kada je prekasno, u trenutku kada zavađeni roditelji shvaćaju da su vlastiti ponos i fiktivne obiteljske časti platili životima svoje jedine djece.
Moramo li doista izgubiti ono najvrijednije što imamo da bismo konačno počeli razgovarati? Koliko žrtava naš osobni i kolektivni ponos još mora tražiti prije nego što smognemo hrabrosti i srušimo zidove koje smo sami izgradili?
Tragedija Verone se ne događa nekom drugom. Ona se događa svaki put kada dopustimo da mržnja i nerazumijevanje pobijede dijalog.
