20 fotografija čini 20  priča o zgradama izgrađenim u Hrvat­skoj godine 1962. – one su, naime, ove godine pedesetogodišnjakinje. Među odabranim zgradama nalaze se, kako opće priznata/poznata djela relevantnih hrvatskih arhitekata, tako i gotovo anonimne građevine, najčešće proizašle iz procesa ubrzane tipske (stano)gradnje

Ove su fotografije niz priča s poznatom scenom i slučajnim pro­tagonistima. Ishodište priča je odabir (subjektivan jer u suštini drugačiji niti ne može biti) zgrada izgrađenih u Hrvatskoj 1962. – one su pedesetogodišnjakinje (u obzir je uzeta 2012. kao godina izlaganja). Među odabranim zgradama nalaze se, kako opće priz­nata/poznata djela relevantnih hrvatskih arhitekata, tako i gotovo anonimne građevine, najčešće proizašle iz procesa ubrzane tip­ske (stano)gradnje, a već ih se naslovom sasvim namjerno subjek­tivizira, personificira, približuje dimenziji ljudskog.

Pedesetogodišnjakinje je serija fotografija arhitekture koja izb­jegava žanrovsko svrstavanje u arhitektonsku fotografiju. Odmi­canjem od konvencija arhitektonske fotografije nastoji se re­klamno ilustrativni prikaz zamijeniti kritičko refleksivnim. Drugim riječima, fotografski prikaz arhitekture pokušava se izjednačiti sa stvarnim doživljajem i interpertacijom njenog prostora. Jedini tre­nuci režiranja tako su oni čekanja (da se narav prostora prikaže), a kao dobrovoljno ograničenje odabran je upravo oku blizak 50-mil­imetarski objektiv. Zgrada, dakle, nije postavljena u poziciju izd­vojenog objekta, ne podliježe arhitektonskoj estetizaciji, već je poprište situacija na koje utječe i koje istovremeno utječu na nju / njenu percepciju; gdje sam čini razliku u onome što mogu biti, tko sam čini razliku u interpretaciji onog gdje sam. Okvir koji arhitek­tura postavlja osnova je aktivnosti koju taj prostor priziva pri čemu prostor nije vredniji od događaja i obrnuto. Fotografija prati i bilježi tu aktivnost/svakodnevicu; bilježi život zgrada, (z)grada, grada.

Kroz seriju se dobiva i presjek niza scenarija i fenomena vezanih uz starenje zgrada: prenamjena, nadogradnja, restauracija, pro­padanje, nemar, amaterske intervencije itd. Nemoguće je ne prim­jetiti kako današnje stanje promatranih zgrada ovisi prvenstveno o obitavačima i njihovim potrebama ili pak osjećaju vlasništva i odgovornosti, a neovisno je o pripisanoj arhitektonskoj vrijednosti. Objekt tipske izgradnje tako je u potpunosti obnovljen, a od strane struke i javnosti prepoznat izniman stambeni kompleks nikako da zaista stigne u ruke konzervatora – 50 je, čini se, premalo.

Odmak od ilustrativnog prikaza i osoban pristup subjektu kroz niz fragmenata dozvoljavaju povezivanje naoko ne pretjerano srodnih fenomena, te svojevrsnu rekonstrukciju načina na koji se arhitek­tura ugrađuje u prostor i, još više, u vrijeme grada.

 

Ključne riječi:

Skip to content