Tekst: Zorana Ćetković
Foto: Mirko Cvjetko

Družili smo se uz online kavu s Kristianom Novakom, jednim od naših najpoznatijih i najčitanijih suvremenih pisaca. Književnik, jezikoslovac, profesor na fakultetu, višestruko nagrađivani autor, bivši reprezentativac u karateu otkrio je našoj redakciji svoje male trešnjevačke navike. Autor poznatog i nagrađenog romana Ciganin, ali najljepši, ispričao nam je i zašto ga Trešnjevka oduševljava…

Živite na Trešnjevci, djeluje li ona inspirativno na Vaše umjetničko stvaranje?
Nemam problema s inspiracijom, nego s vremenom potrebnim za stvaranje. Trešnjevka je kvart po mom guštu, a sigurno je i da iza tih fasada ima silno zanimljivih ljudskih priča, kako sretnih tako i onih tužnih. Trenutačno smo u Sokolgradskoj i možda se uskoro preselimo, ali sigurno ne idemo s Trešnjevke.

Po čemu se Trešnjevka izdvaja od ostalih zagrebačkih kvartova?
Meni se čini kao nekakav mali grad unutar grada. Istodobno sam na 20 minuta od Trga bana Jelačića, a nemam osjećaj da sam u centru. Meni je osobito drago što se još na neki način čuva nasljeđe radničkog kvarta, iako je u međuvremenu, naravno, postalo socijalno dosta heterogenije.

Postoji li neka posebna šetnjica, kafić, mjesto na Trešnjevci koje je Vaša mala oaza?
Kad nema karantene, kava se pije u Sikirikiju i Rustyju, s obitelji se često ide u Šeničnjak na sladoled i po hranu. Volimo, naravno, s klincima u Park Stara Trešnjevka i tamo smo kad god je normalno vrijeme. Ali kvart je pun ugodnih kutaka, iako se na prvu može činiti da je krcat betonom.

Njegujete li neke male trešnjevačke navike?
Naravno. Redovito se ide na plac, s klincima u CeKaTe na predstave. Često gostuju Pinkleci, sjajna međimurska kazališna trupa, što mi je posebno drago jer me povezuje s rodnim krajem. I jedna od trešnjevačkih navika koja mi nije osobito draga – zaobilaženje parkiranih auta u Sokolgradskoj. Prometna situacija tamo polako postaje nesnosnom. Nadam se da će se nešto početi raditi glede toga.

Bili ste standardni reprezentativac Republike Hrvatske u karateu. Postoje li neke dodirne točke između sporta i pisanja? Disciplina… predanost… ispunjenost…
Često me to pitaju. Teško mi je dati nekakav precizan odgovor jer me i jedno i drugo određuje. Sport je dobrim dijelom bio glavna preokupacija mog života od 16. do 30. godine. Mislim da kroz sport naučiš dosta o strpljivosti i predanosti, ali i o ljudima oko sebe. Naučiš se barem malo bolje nositi s izazovima i neuspjesima i naučiš da se loši dani u dvorani ili pred laptopom itekako broje.

Kako biste okarakterizirali „posao“ pisca? Je li to kruh sa sedam kora?
Kao prvo, to teško da možemo nazvati ikakvim kruhom u našoj zemlji. Autorice i autore koji žive od toga možete nabrojiti na prste. Miro Gavran, Damir Karakaš, Olja Savičević Ivančević mi prvi padaju na pamet. Većina nas ima svoje poslove, a pišemo u slobodno vrijeme. Što se tiče zarade od pisanja, ja sam zadnji koji bi se trebao požaliti, ali ipak, s troje male djece, nisam spreman na korak da se potpuno osamostalim i krenem isključivo pisati. Ovako mi pisanje ostaje kao nešto za što se moram izlaktariti sam sa sobom, ali i jedini moj pravi prostor slobode. Imam privilegiju objaviti tek kad sam zadovoljan tekstom. Ili tek kad nisam nezadovoljan.

Inspiriraju li Vas i svakodnevne rečenice i misli ljudi koje susrećete, čujete…
Naravno. Kad krene pravo pisanje, kao spužva upijam sve što vidim, čujem, osjetim, doživim. Sve se na ovaj ili onaj način ugrađuje u priču.

Tko je Vaš najveći kritičar?
Moja sestra i moj urednik Kruno Lokotar. Koliko god kritike bile bolne, one prave i benevolentne autore čine manje lošim. Prava kritika autoru je dragocjenija od pohvale.

Kako se rađa umjetničko djelo?
Proces je, barem kod mene, toliko kompleksan da bi se samo o tome dalo napisati deset knjiga. Traje godinama, puno zastajkivanja, mijenjanja, meandriranja. I dosta toga zna biti mučno. Ali nagrada je onih zadnjih 20 % rada na tekstu, kad se brusi. To zna biti divno.

Knjiga koja je na Vas ostavila veliki dojam?
Zadnja: Georgi Gospodinov, Fizika tuge.

Prva knjiga koju ste pročitali?
Slikovnica na kojoj me sestra učila čitati slova. Mislim da je glavni lik bio nekakav psić, možda Piko, i da je slavio rođendan. 

Što je to nešto što je utjecalo na Vašu spisateljsku karijeru?
Čitanje dobre literature, gimnazijski profesor iz hrvatskog, neprestana radoznalost glede međuljudskih odnosa.

Što biste poručili mladima koji se žele okušati u pisanju?
Stalno potičem ljude da pišu, mislim da bi svijet bio bolje mjesto kada bi svatko ispričao svoje priče. Mladima preporučam da puno čitaju i da puno rade na svojim tekstovima. Stalno ponavljam: prva verzija je ništa. Prva verzija je samo nacrt za neki budući tekst koji si doista htio napisati, a koji će proviriti nakon pete ili šeste verzije.

Cijeli svijet na trenutak je stao, naizgled smo u sumraku civilizacije. Kako trenutačna situacija utječe na Vaše umjetničko stvaranje?
Užasno puno mi vremena uzima nastava na daljinu, održavanje kolokvija i slično. Kad tome pridodate troje predškolaca u kući, jasno Vam je da nema baš puno stvaranja. Ali imam neke skice na kojima konstantno nešto radim. Ne želim to nazvati pisanjem prije nego to bude u formatu da barem tri sata dnevno visim nad tekstom.

Postoji li neka poruka koju biste željeli podijeliti?
Naravno. Ostanimo doma, ostanimo odgovorni i solidarni i nakon što se razlabavi karantena. Trebat će nam zajedništvo, a u ovoj situaciji baš mislim da smo pokazali da možemo kad hoćemo.

Zagreb, travanj 2020.

 

Novi broj Glasa Trešnjevke izlazi u lipnju.
Do lipnja Vam online donosimo niz zanimljivih tekstova: intervjua, reportaža, feljtona..

 

Intervju: KRISTIAN NOVAK: Trešnjevka je kvart po mom guštu