15. listopada u 19 sati u galeriji Modulor otvorili smo izložbu Lilijane Domić, pov.umj, pod nazivom MOGUĆI STANDARDI MODERNE.

Izložbu je otvorio prof.dr.sc. Tomislav Premerl.

http://www.vecernji.hr/vizualna-umjetnost/iz-svijesti-o-moderni-izasla-je-tresnjevka-967573

Mogući standardi moderne

Dvije zvijezde

U nezaobilaznim tekstovima Tomislava Premerla (Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske, Arhitektura, 1986; Između moderne iavangarde, Peristil, 1988) iščitavamo parametre o mogućim standardima moderne koje valja zaštiti. Na primjeru Grada Zagreba 1. arhitektura moderne, novi standardi, preobrazili su tridesetih godina 20-og stoljeća periferiju i ruralnu suburbiju grada.Takvi su itinerari prepoznatljivi i na području Trešnjevke gdje se iz Savske od nekadašnjeg Zagrebačkog Zbora, odvajaju ceste Kranjčevićeva i Tratinska s produžetkom Trešnjevački plac, potom Ozaljska…

U fokusu ove izložbe, na primjeru pars pro toto, je ono što svjedoči moguće standarde, ono što nestaje u neprepoznavanju mogućega stila. Zapravo, u fokusu izložbe su vrata, (pars pro toto) četiri para vrata: ulazna vrata, u zgradu; vjetrobran, potom središnja, opet dvostruka vrata na katu koja iz sobe u sobu stana otvaraju mogućnosti dobroga stanovanja; napokon, otvaramo ista takva, dvostruka vrata balkona s pogledom na… Kakav to krajolik, devastirani vrt, bespravno podignute šupe, štakorašnice…

Spomenuta vrata s karakterističnim detaljima, u profilaciji, s umetnutim brušenim staklima simbolički kazano, ne vode nikamo, a nekad su vodila u novi grad, otkrivala su urbani okoliš određen novom estetikom, koja se ovdje, na Trešnji, u Zagrebu nije razmetala… Nekad su se vlasnici natjecali naručujući svojevrsne moderne portale od kvalitetnoga drva s umetnutim transparentnim detaljima u brušenome staklu, sa zvjezdolikim blistavim simetrično postavljenim uresima. Narudžbe su podržavale standard dok danas neispravnim izmjenama, zatvaraju mogućnosti komunikacije…

A Zagreb je u razdoblju moderne između dva svjetska rata europski centar. Egon Steimann, Ortopedska klinika na Šalati, 1928.; Ernest Weissmann, na međunarodnom natjecanju nagrađeni projekt Židovske bolnice u Zagrebu, 1931.; Ivan Zemljak, osnovna škola na Jordanovcu, 1930.; Stjepan Planić, obiteljska kuća kružnoga tlocrta na Gornjem Prekrižju, 1935.; Bernard Lafaille, Le Corbusieov suradnik, Francuski paviljon s inovativnom nosivom konstrukcijom takozvanom obrnutom kupolom, koja je postavila standarde u građevinarstvu. 1936. Danas, 2014.napokon obnovljen – svojedobno je bilo govora o rušenju. Sve su to reprezentativni estetski uzorci. No još postoje zaboravljeni primjeri kad otkrivamo, podcrtano u navodnicima, „manje vrijednom arhitekturu“, onu „bez potpisa arhitekta“ ali s potpisima iz biroa istih arhitekata, gdje se radilo na standardu, standardiziranju što vlasnici kuća, danas ne prepoznaju.

(iz predgovora Lilijane Domić)

[nggallery id=148]

Tekst prof.dr.sc. Tomislava Premerla na otvorenju izložbe:

Neka mi na početku bude dozvoljeno citirati dio autoričina teksta u katalogu, jer ja ne bih znao bolje: „Na primjeru grada Zagreba novi standardi moderne arhitekture preobrazili su tridesetih godina dvadesetog stoljeća periferiju i ruralnu suburbiju grada. Takvi su itinerari prepoznatljivi i na području Trešnjevke gdje se iz Savske od nekadašnjeg Zagrebačkog zbora odvajaju ceste Kranjčevićeva i Tratinska s produžetkom Trešnjevački plac i Ozaljska.“

I drugi citat: „Iz prostora gdje u tlocrtu stana, rasporedu prostorija, i oblikovanim detaljima nalazimo funkcionalni i estetski smisao moderne“.

Ova izložba Lilijane Domić jako me je zaintrigirala. Ona je traženje, otkrivanje tragova moderne arhitekture na poseban način, uglavnom detaljima koje je uspjela još naći. Ona se bavi velikim pitanjem herojskog perioda naše moderne dvadesetih i tridesetih godina na jednom, u to vrijeme prigradskom dijelu grada, gdje ne nalazimo vrhunske primjere koje inače spominjemo i o njima teoretiziramo, već sjajne primjere, osobito u detaljima arhitekture koji nam otvaraju kreativnu misao kojoj nema granica. Autorica je ovdje okupirana posebno detaljem, gajenim vrtovima kao sastavnim dijelovima stanovanja, arhitekturom koja na svoj odvažan način želi biti dio tada novih stremljenja u arhitekturi, dijelu novog moderniteta koji je davao obličje cjelokupnoj kulturološkoj slici novoga vremena. Otkrivanje standarda moderne, kako to naglašava autorica, zanimljiva je i nenavikla hrabrost, ali i upečatljivi dokument integriteta novog vremena koji počiva isključivo na građanskoj kulturi i svjetonazoru koji danas s nostalgijom studiramo. To nije plač za prošlim, samo tek upozorenje da znamo gdje smo danas. Autorica sjajno pronalazi niz detalja i uspostavlja ih kao standarde novog moderniteta, kao refleksiju svjetskih, naravno i naših usporednih zbivanja u arhitektonskoj misli avangardnog vremena između dva svjetska rata. U tekstu uz katalog oštra je kritičarka našeg rasapnog vremena koje se često čini da i nema svoje povijesti. Uz izložbu i sjajan tekst kataloga autorica „plače“ nad novim bahatim, nelogičnim, često besmislenim intervencijama, nad novim odnosom prema živom i povijesnom gradu. Tu ćemo kao sudionici postaviti i pitanje tzv. kolektivnog zaborava moderne, ali to je već pitanje dulje teorijske rasprave. Za kraj oprostite na još jednom citatu autoričina teksta koji se izravno odnosi na dio grada koji je sadržaj izložbe: „Periferija koja se s modernom tridesetih godina dvadesetog stoljeća našla u centru građevinskih poticaja nerijetko danas svjedoči nered unutar kojega još uvijek razaznajemo urbane itinerare, vrijednu arhitekturu, uočavamo moguće standarde; žalimo za njima jer su na tragu tradicije moderne mogli odrediti moguću tipizaciju.“ I na kraju postavljamo pitanje, ako će ga netko čuti: „kako štititi standarde moderne, jer njima nije dostatna tek birokratska zaštita, već živa aktivnost oko čuvanja naše vrijedne arhitektonske baštine. Pa neka ova izložba bude ne samo plač za vrijednostima nedavne povijesti, već poticaj za akciju, ili barem poticaj svijesti o vrijednostima koje su gradile našu kulturu u civilizacijskom ozračju prve polovine dvadesetog stoljeća.

Zagreb, 15. X. 2014.                                        Tomislav Premerl

Moguci standardi moderne – spread

Izložba: MOGUĆI STANDARDI MODERNE
Skip to content