CISTEZIJA I MAIL-ART 1960.-2010.

Važnost oslikovljene riječi u pismenoj komunikaciji, koja čini posebnu likovnu dionicu ukupnog zanimanja za javno iznesenu intimnost, veže se uz početak dvadesetog stoljeća uz pokret dade, potom nadrealizma tisućudevetstotridesetih, te uz poslijeratni neodadaistički pokret fluxus na koji se direktno vežu cistezije, ne po pripadnosti nego po intelektualnom, anarhoidnom i šaljivom duhu.

Cistezija je oblik ne-umjetnosti, a ovom izložbom predstavljena je kroz korespodenciju iz zbirke Fedora Kritovca. Njezina humornost dolazi dodatno i od činjenice da su u njoj učestvovali i autori Zagrebačke škole karikature, oni dakle, koji su u karikaturu bez riječi unosili inovacije, kako likovne tako i interpretativne s elementima crnog humora, apsurda i vica. Bili su to u početku tek studenti, koji su objavljivali svoje uratke u Studentskom listu i Omladinskom tjedniku Tlo: Ratko Petrić, Ivan Pahernik,, Ivan Šarić, Zlatko Bastašić, Zoran Pavlović Zozo, Milovan Kovačević Koko, Fedor Kritovac Grga i Tomislav Premerl Cico, koji se bavio likovnom kritikom, i prijatelji koji su se uključivali u mail-art, napokon i osnivači cistezije, izvorni cistezijanci, a to su uz Tomislava Premerla, Predrag Jirsak, Hrvoje Devide, Tom Kožarić, Mladen Kuzmanović, Nikica Petrak i još poneko. Cistezija je među inim njegovala slikovnu korespodenciju, koliko osobnu toliko i subverzivnu u odnosu na stereotipe i standarde (ograničenja) koje postavlja institucija pošte u svojim pravilima o izgledu dopisnica, koverte i razglednice, čestitke, stripa, karikature, odnosno određuje građanski ukus i moral. Minijaturni je i opće uporabni, dakle, pop-medij postao prostor autorske kreativnosti, slobode i anarhoidnosti i često je pravo čudo (i pohvala pošti) da je taj neki komad slike, kartona, kaos na koverti, neobično pismo, kaligrafsko ili suprotno, pogrešne adrese, premetaljka u imenu i prezimenu, igra sličnosti, hinjena nepismenost i lažna imena pošiljatelja, u svakom slučaju artističko djelo malog formata, došlo na adresu primatelja. Uradi to sam, i uradi to po svom nahođenju to je ta umjetnička poruka koja odbacuje sve naučene estetike, škole lijepog pisanja ( i ponašanja), poslušnost i odašilje poruku na svoj autorski način, k tomu često i karikaturalno peckav, ironičan, duhovit, apsurdan, seksi, pa i opak.U mail-art uključuju se kasnije i drugi karikaturisti i dizajneri poput Ivana Haramije-Hansa, Krešimira Bauera, Dragutina Dade Kovačevića, Nenada Dančua, itd. Cistezija se bavi i pitanjem kiča u području mail-arta, odnosno pitanjem standardiziranih i stereotipnih čestitka. Zbirka obuhvaća prve razglednice s 3D efektom u kojima se ljepotice svače i oblače mijenjanjem kuta gledanja, kao i jaslice s intervencijama (pred bljeskom nebeskog kralja svi imaju tamne sunčane naočale) ili se idilična slika Uskrsa miješa s idiličnim Disneyevim likovima srna i zečeva. Sex i gole ljepotice također su dio cistezija, zapravo dio šale i podbadanja. Metodologija cistezije oslonjena je na sve gluposti, apsurd i nelogičnosti kojima hrle mase poklonika. Cistezije su igra u kojem sudionici stvaraju svoja ne-pravila, poštanski ne-art, ne-marke, ne-adrese, vlastiti kreativni kaos.Cistezije su, međutim, nastale bez artističkih pretenzija, osim karikature (i anti-stripa) što je u biti neumjetnička, novinska dakle popularna i potrošna forma ismijavanja društvenih anomalija i gluposti, svi su drugi uradci cistezija ne-uradci, ne-poezija, ne-roman, ne-opera itd. Svaki je autor djelovao u sferi svog kasnije ostvarenog zanimanja kao pojedinac, zadržavajući neovisno od toga duh cestezije. Pojedinačno ih prepoznajemo po slikopisima, cijenimo po likovnim, medicinskim, teoretskim,društvenim ili drugim dosezima, a cisteziju primamo kao što je i nastala – kao alternativu, subkulturu i antidogmatizam, kao bojkot svakom stereotipnom obliku stvaralašva i ponašanja.

Kao intelektualnu igru.

Branka Hlevnjak

[nggallery id=151]

 

 

CISTEZIJE-mail art  1960.-2010.