Igra parova u CeKaTeu
U nedjelju 4. studenog neće biti predstave Gradskoga kazališta Zorin dom i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu “Igra parova”. Predstava gostuje u subotu, 3. studenog na pozornici CeKaTea u 20 sati. Cijena karata je 40 kuna na dan izvedbe, a u pretprodaji je 35 kuna. Rezervacije na tnt@cekate.hr ili telefon 3695-457. Na blagajni se prodaju sat vremena prije predstave.
Drama “Igra parova” djelo je slovenskog dramatičara Matjaža Zupančiča, a govori o dva para koja se poznaju niz godina i njihovi su prijateljski susreti, kao mnoge stvari u njihovim životima, postali rutina. Muž i žena čekaju prijatelje na standardnu večeru petkom. Kada se umjesto prijateljice i njezina ostarjela muža na vratima pojave prijateljica i njen mladi ljubavnik, postaje potpuno jasno da se ta večer neće odvijati po ustaljenom obrascu. Četvoro protagonista se zapletu u igru razotkrivanja tajni iz prošlosti i otkrivanja istine, u kojoj sve do kraja ne znamo, tko je uistinu taj koji vodi igru.
U predstavi koju je režirao Zvonimir Ilijić glume Barbara Rocco, Anita Schmidt, Robert Plemić i Peđa Gvozdić.
ŽIVOT ZA UMRIJET (OD SMIJEHA)
Ovaj poker počinje klasičnom vodviljskom scenom. Sonja i Bernard, srednjeklasni veteranski bračni par s desecima utakmica u nogama, ugodno predan ritualu još jedne poznate večeri. Pomalo zagrijani prvim usputnim aperitivom, domaćini očekuju prijatelje. Najbolje prijatelje. O kojima znaju sve. I ovi o njima, dakako.Sonja dotjeruje posljednje sitnice na svojoj toaleti, malo ima problema s patentnim zatvaračem… Zapinju ti zatvarači kad se najmanje nadamo i traže pomoć iskusnog bračnog oslonca:
SONJA: Bernarde, ljubavi…
BERNARD: Molim, draga?
SONJA: Daj, pomozi mi.
Na zupcima zaglavljenog zatvarača burleska može započeti i solidno se razgorjeti. Georges Feydeau bi tu sad već ubacio kakvog sobara voajera da pripomogne oko gazdaričinog dekoltea, ili bi upao punac sa željom da zetu očita bukvicu zbog novčanih traljavosti. Ali, ne zaboravimo, Feydeau je ispod slapova svoje komike skrivao ubitačni mehanizam ogoljavanja. Kirurške instrumente za demaskiranje unutrašnje čovjekove ispraznosti. Matjaž Zupančič se u “Igri parova” samo nakratko zadržava u vodviljskom žanru, vješto ga koristeći kao alat za blefiranje. U tom formatu protagonisti isprva igraju na rubu slap-sticka i veselih erotskih komedija zabuna. Kad se Vera pojavi na večeri s posve nepoznatim muškarcem, umirat ćemo svi od smijeha a skupa s nama i Zupančičev kvartet. Šarm iznenađenja, nove avanture u otrcano istoj svakodnevici, itekako će natjerati srca da poskoče od čistog zabavnog dobitka. No, toj će dobroskrojenoj iluziji Zupančič znalački, već negdje oko sredine komada, početi stezati ventile. Ostavljajući zacerekanom eskapizmu da kaplje, a sve više isušujući životne šanse ovih pokeraša jedne nevine prijateljske večeri.
“Ljudi premalo razgovaraju”, konstatira u jednom trenutku Ivan, nenadani kućni dubler. O toj premaloj, mizernoj razmjeni povjerenja je ovdje riječ. Poput Edwarda Albeeja (“Tko se boji Virginije Woolf?”) ili Anga Leeja (“Ledena oluja”), Matjaž Zupančič će ispisati mikroskopski precizan pogled u zjenicu apsurdnog bračnog bezdana. Kao pukotine u ledu ili na lošoj šminki, tako krckaju njihova samozavaravanja. Pod tepih lete očigledne samoće, sve je teže pogledati se u oči bez posprdnog cereka.
Kod Zupančiča ništa nije onako kako se čini na prvi pogled. Svjesni signali grade posve drukčije formate. I dok ide, ide. A dosta je jedna noć da sve pukne. Istine i laži izviru na neočekivanim mjestima, bujaju brže od najbržeg karcinoma. Može li se “servisirati rani klimakterij” ičije duše? Gdje je taj životni klimaks o kojemu smo čitali i sanjali ga? Ovo je priča o ljubavi i izdaji, o vjeri i nevjeri. Kao da gledamo poker na skidanje. Zabava je zagarantirana.
Davor Špišić
